Konkretnije, ova aplikacija je usmjerena na folijarnu primjenu amonijum polifosfat rastvor đubriva na ratarskim kulturama radi poboljšanja stope rasta, otpornosti na stres i maksimalne gustine sadnje takvih usjeva.
Primjena na zemlji đubriva i, naročito, đubriva koja sadrže fosfate kao što su amonijum fosfat za povećanje prinosa usjeva je, naravno, dobro poznat. U slučaju godišnjih kultura koje se uzgajaju sjemena, takva gnojiva koja sadrže fosfate mogu se primijeniti u tekućem ili krutom obliku prije, istovremeno, ili nakon toga, sadnje sjemena iz kojeg će usjevi rasti. Takva đubriva su uglavnom takva da fosfat postaje asimiliran od strane biljke kroz djelovanje bakterija u tlu kako bi se omogućila asimilacija biljke tokom dužeg perioda.
Svrha primjene đubriva je, naravno, povećanje proizvodnje usjeva po jedinici zemljišta. Budući da je fosfor, koji je biljka asimiliran kao fosfatni ion, jedan od bitnih elemenata potrebnih u velikim količinama za rast biljaka, jedan od ograničavajućih faktora u određivanju veličine i broja biljaka koje mogu rasti do dospijeća na određenoj površini zemljište je količina fosfora raspoloživa biljci tokom njegovog ciklusa rasta od semena do zrelosti. Budući da gotovo sva tla prirodno sadrže relativno ograničenu količinu fosfora, općenito, što je veća količina dodanog fosfora, veći je broj biljaka koje će rasti na danom zemljištu.
Ovo je predmet tri kvalifikacije:
(1) Fosfor, naravno, nije jedini bitan element za rast biljaka. Ostali elementi koje biljke zahtijevaju u relativno velikoj količini su azot, kalij, kalcij, magnezij i sumpor. Takođe, takozvani mikronutrijenti, tj. Bakar, cink, mangan, molibden, hlor, bor i gvožđe moraju biti prisutni iako u relativno ograničenoj količini;
(2) Fosfor mora biti prisutan u obliku koji je ili direktno asimiliran od strane biljke (fosfatni anion) ili, alternativno, može se pretvoriti u bakterije vode i tla u takav oblik koji se može asimilirati;
(3) Na kraju se postiže točka zasićenja iznad koje dodatne količine fosfora primijenjene na tlu postižu vrlo ograničeno povećanje prinosa usjeva po jedinici zemljišta. Točka zasićenja, naravno, varira u zavisnosti od određenog usjeva, tla i klimatskih uslova, dostupnosti vode i sunčeve svetlosti, temperature i slično. Međutim, čak iu uslovima obilne vode, sunčeve svjetlosti itd., Dolazi se do točke nakon koje daljnje dodavanje fosfatnog đubriva u tlo samo neznatno povećava prinos usjeva. Tačka smanjenja ekonomskog povratka je gotovo uvijek dostignuta prije nego što se dostigne ta točka zasićenja; to jest, dodatno gnojivo koje sadrži fosfor i njegova primjena košta više nego što je vrijedan povećani prinos.